Negdje s kraja prošle godine, grupa političkih aktivista, ljevičara, u jednoj kafani na Bjelašnici glasno se šprdala kako sam ja, Emir Suljagić konačno „civilizovan“ i „umiven“, nakon što je ulogu u filmu „Quo Vadis, Aida?“ izdaleka inspirisanu onim što sam preživio u Potočarima između 11. i 21. jula 1995. odigrao Alban Ukaj. Prešao sam preko te, kao i brojnih uvreda koje sam za proteklih 26 godina pretrpio u suštini zbog toga što sam preživio i, za razliku od mnogih preživjelih, nisam ušutio. Slavlje zbog zasluženog uspjeha filma Jasmile Žbanić, koje vidim na svakom uglu, može se porediti samo dubinskim prezirom prema preživjelima. Genocid i šampanjac, jebiga.
Otkako je Jasmila počela raditi na filmu, bio sam po strani onoliko koliko se tražilo i od pomoći koliko se to tražilo. Ne znam mnogo o filmu, scenarij nisam napisao nikad u životu, i nisam mogao pomoći osim da odgovorim na pitanja koja mi se postavljaju. I tada sam mislio, kao što mislim i danas, da je snimanje tog filma bila nasušna potreba. Nijednim postupkom niti riječju nisam htio stajati na putu tome. I imao sam pravo: broj ljudi koji su saznali za genocidnu operaciju u Srebrenici – pa makar i jednu srazmjerno malu epizodu unutar strašne sage o Srebrenici – u zadnjih godinu dana je ogroman. Zahvaljujući Jasmili i njenom filmu i mi preživjeli smo dobili platformu da govorimo o događajima koji su bili osuđeni da postanu fusnota u evropskoj istoriji. U tom smislu, to je samo po sebi postignuće za istoriju.
Ne želim, pak, učestvovati u „univerzalizaciji“ srebreničkog iskustva i imam pravo da to takođe glasno kažem. Jasmilin „acceptance speech“ povodom dobijanja nagrade Evropske filmske akademije ne odgovara istini i trivijalizira srebreničko iskustvo. Genocidna operacija u i oko Srebrenice – ako ćemo biti potpuno precizni i kompletno iskustvo bosanskog genocida –jedinstvena po tome što je predstavlja genocid kao „gendercide“.
Od maja 1992. godine do jeseni 1995. godine – čak u oktobru su jedinice Bratunačke brigade tzv. VRS vršile „pretrese terena“ u doslovnom lovu na rijetke zaostale preživjele – postojala je samo jedna garancija smrti – pogrešne genitalije. Dominantna većina žrtava u i oko Srebrenice u cijelom tom periodu su bili muškarci: razoružani, vezani, ubijeni. Logika srpskog genocida bila je jednostavna. Umjesto masovnog ubistva i žena i djece, ubistvo muškaraca u kombinaciji sa iskorijenjivanjem ostatka zajednice – uz seksualno nasilje nad ženama, logore, uništavanje kulturnog nasljeđa, prisilni premještaj, te ubijanje autoriteta i elita, odnosno obezglavljivanje zajednice – garantovalo je fizički nestanak zajednice koja je bila meta nasilja. Muškarci koji su strijeljani u Domu kulture u Pilici 16. jula 1995. godina, nisu bili odgovorni za bilo kakav „mess“. Niti je to što se dogodilo bilo „mess“.
Drugo u čemu odbijam da učestvujem je aproprijacija srebreničkog iskustva za „sve žrtve“. Jasna Đuričić ima pravo da u svoje ime, kao najbolja evropska glumica za 2021. godinu nagradu posveti „svim žrtvama“. Ali, ne u moje ime. Srebreničko iskustvo nije univerzalno. To je muslimansko iskustvo. Iskustvo ruralne, konzervativne zajednice Bošnjaka istočne Bosne. I ta priča je samo naša. Ta platforma je samo naša. Nijedna grupa žrtava, odnosno preživjelih, nije predmet takve vrste blaćenja, vrijeđanja, osporavanja i negiranja – i to kao državne politike u Srbiji – kao što su to žrtve i preživjeli srebreničke enklave.
Dodjela nagrade za najbolji film, najbolju redateljicu i najbolju glumicu za „Quo Vadis, Aida?“ događa se u kontekstu izvjesnosti da će vojska koja je genocid počinila – vojska Ratka Mladića – biti ponovo uspostavljena. I da je evropski zahtjev da dopustimo da ta vojska koegzistira sa Memorijalnim centrom Srebrenica. Srbima država, muslimanima oskari. Svakome ono čime će se zadovoljiti.
I da se u zaključku vratim na početak teksta. Možda vam se ne sviđamo ovakvi kakvi jesmo – nismo savršene žrtve, šta da radimo? – možda smo malo odveć grubi, neotesani i glasni, ali ovo je film o našim ljudima i našim muškarcima. Danas mi je, dok smo se vraćali iz grada, kćerka koja ima 15 mjeseci zaspala u automobilu. I dok sam je iznosio uz stepenice i gledao je kako spava, sjetio sam se Fehima Mašića, mog komšije, koji je isto tako držao svoje dijete u bivšoj fabrici akumulatora 13. jula 1995. godine, kada sam došao da ga „popišem“, stavim na listu za koju sam bio uvjeren da će njemu i svima ostalima spasio život. Niko sa moje liste nije preživio. Bila je to anti-Schindler lista. Na njoj su bili samo muškarci.
(autor teksta je direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)
